Administracija predsjednika Joea Bidena javno pokušava izbjeći rat s Iranom, ali američki zvaničnici nastavljaju raspirivati rat zapaljivom retorikom jer rat u Gazi riskira da se proširi u širi regionalni sukob.
Na primjer, 26. novembra, senator Tom Cotton (R-Ark.) rekao je da Bidenova administracija mora poduzeti “masovnu odmazdu” protiv Irana kako bi okončala napade na američku imovinu. Konačno, članovi Kongresa, Bidenova administracija i bivši zvaničnici odbrane dijele osjećaje da bi Washington mogao eskalirati svoj korak ka oružanom sukobu suočen s iranskom agresijom.
Ali uprkos povjerenju jastrebova, rat s Iranom bi bio katastrofalan za Sjedinjene Države i širi Bliski istok.
Bez obzira na ciljeve misije – od uništavanja iranskih nuklearnih sposobnosti do promjene režima – postoje samo dva stvarna puta za Washington da direktno napadne Iran: zračna i pomorska kampanja osmišljena da nametne značajne troškove režimu; ili kopnena invazija koja zavisi od uspostavljanja vazdušne i pomorske nadmoći. Obje opcije su, međutim, neodrživije nego što kreatori politike sugeriraju i odražavaju fundamentalnu pogrešnu procjenu iranske vojne snage.
Kampanja koja se oslanja na zračnu i pomorsku moć kako bi se brzo potukla Iran do pokornosti suočit će se sa značajnim izazovima. Iranska vojska je dizajnirana da spriječi takvu invaziju i nametne značajne troškove za svaki potencijalni napad iz zraka ili mora. Imaju krstareće rakete dometa 600 milja, napredne sisteme protivvazdušne odbrane dugog dometa, sisteme protivvazdušne odbrane kratkog dometa, protivvazdušne rakete, 3.000 balističkih projektila, 6.000 pomorskih mina i najsposobnije bespilotne letelice u regionu.
U suštini, svaka kombinovana operacija koja uključuje zračni i pomorski rat ne samo da se suočava s tradicionalnim ograničenjima koja ove kampanje čine rijetko uspješnim, već će pojedinačni napadi na iransku teritoriju vjerovatno imati visoke troškove za skupe odbrambene sisteme američkih aviona i balističkih projektila.
Prethodni analitičari odmjerili su šanse za uspjeh kampanje koja se oslanja na američku zračnu i pomorsku moć. Ratna igra iz 2002. godine koja je zahtijevala od američkih planera da promijene pravila usred sukoba pokazala je da bi Iran lako mogao potopiti američke brodove, a 2012. zvaničnici Pentagona su procijenili da bi takva strategija zahtijevala najmanje 100.000 vojnika.
Nakon eskalacije s Iranom 2019. godine, zvaničnici Pentagona procijenili su da bi verzija ove strategije koja je imala za cilj uništiti iranska postrojenja za nuklearno oružje zahtijevala najmanje 120.000 vojnika raspoređenih širom Bliskog istoka.
U sadašnjosti (i uprkos nedavnim procjenama), vjerovatno bi bilo potrebno još više vojnika, s obzirom na povećanu vojnu potrošnju Irana. Kao rezultat toga, SAD neće biti u mogućnosti da se uključe u strategiju koja se oslanja na zračnu i pomorsku moć kako bi nadjačala iranske vojne kapacitete.
Ako je namjera da se iskoristi zračna i pomorska snaga za kopnene operacije, Iran je jednako spreman. Takav napad bi zahtijevao apsorpciju ogromnih troškova za pristup zemlji. Analitičari procjenjuju da bi za svaku kopnenu invaziju bilo potrebno 1,6 miliona američkih vojnika, skoro deset puta više nego što su se SAD obavezale na Irak u bilo kojem trenutku. Po dolasku u Iran, Washington će se suočiti s 13. najvećom populacijom sposobnom za upotrebu na svijetu, 13. po broju oklopnih vozila i samohodne artiljerije na svijetu, 9. najvučenijom artiljerijom na svijetu i 8. najmobilijom raketom projektori u svijetu. Ljudski i materijalni troškovi bili bi ogromni.
Iranska strategija za borbu protiv SAD-a bi se fokusirala na to da svaki pomorski i zračni napad bude skup, spor i zasnovan na pretpostavci da će Amerikanci na kraju izgubiti spremnost da nastave ratovanje. Iran je okružen vodom i koristit će svoje protivbrodske i protuzračne rakete da pokrije svoju južnu obalu dugu 2.400 kilometara, kao i da će iskoristiti nedostatak američkih minolovaca da uspori tempo pomorskog napada. Usporavajući tempo rata, Iran će napasti političku volju kreatora američke politike i američke javnosti, a istovremeno će sebi dati vremena za donošenje odluka i potencijalno čak blokirati Hormuški tjesnac do Omanskog zaljeva.
Očekivati laku pobjedu protiv Irana nije više strategija nego čekati da ljudi nauče letjeti. Sredstva jednostavno ne postoje. Stoga se nada da će uzajamno odvraćanje i dalje uspjeti i da se ni Washington ni Teheran neće odlučiti na eskalaciju.
Jordan Cohen je politički analitičar u oblasti odbrane i vanjske politike na Institutu Cato i doktorirao je političke nauke na Univerzitetu George Mason.
